CRKVA U HRVATA

Kardinal Vinko Puljić i papa Franjo

Kardinal Vinko Puljić i papa Franjo

Nikola Šimić Tonin: Dane GospeLoretske 1726. – 2016., tradicionalno organizira Društvo zadarskih Arbanasa. Barska – Zadarska nadbiskupija. 290 godina je od dolaska Arbanasa 1726. u Zadar iz Barske Nadbiskupije u Zadarsku Nadbiskupiju, u Svetoj godini milosrđa. Zadarski Arbanasi su Hrvati, koji znaju svoje podrijetlo, a to je Barska nadbiskupija, zahvaljujući Barskom i Zadarskom Nadbiskupu Vicku Zmajeviću. Na slavu svevišnjega Boga i Velike Gospe loretske, na čast svojim bivšim barskim Diecezanimaa sad dovedeni boljom sudbinom stanovnicima zadarskog predgrađa na Bogoslužje katoličke vjere… Crkva ih je održala njojzi hvala. Crkva u Hrvata. Hrvatska katolička Crkva. Procesiju će prvi puta predvoditi jedan kardinal, Vi uzoriti kardinalu Vinko Puljić tradicionalnu procesiju za kipom Gospe Loretske kroz Arbanase 10. svibnja 2016., iza 21, 00 sat., što je jedan od povoda ovome intervjuu.

 Vinko kardinal Puljić: Drago mi je da sam mogao taj termin rezervirati za tu lijepu svečanost, na koju me pozvao sadašnji nadbiskup Želimir. Prije oko trideset i pet godina sam sudjelovao kao duhovnik u sjemeništu na toj procesiji. Sada se ponovo vraćam u drugoj ulozi. Pamtim brojne vjernike iz Arbanasa, kojih sada nema među živima, jer vrijeme čini svoje. Radujem se tom činu pobožnosti da čineći procesiju s kipom Gospe Loretske, činimo ono što bi trebalo biti u svagdašnjici: slijediti Marijinu vjernost u vršenju volje Božje. Ta procesija označava naš životni hod. Jer cijeli naš život je jedna procesija: hod u vremenu da zakoračimo u vječnost.

 

N. Š. T: Vinko kardinal Puljić, rođen je 8. rujna 1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke. Teološki studij završio je u Đakovu, gdje je za svećenika Banjolučke biskupije zaređen 29. lipnja 1970. Najprije je tri godine službovao kao kapelan u Banjoj Luci, a potom nekoliko mjeseci kao župnik u župi Sasina kod Ljubije. Nakon toga imenovan je župnikom u župi Ravska gdje ostaje pet godina. U ljeto 1978. preuzima službu duhovnika u Nadbiskupskom sjemeništu «Zmajević» u Zadru. Devet godina ostaje na toj službi, a potom je župnik u Bosanskoj Gradišci.

Godine 1990. imenovan je vicerektorom Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu. Vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je 7. prosinca 1990., a 6. siječnja 1991. godine Sveti Otac Ivan Pavao II. posvetio ga je u Rimu. Ustoličen je u Sarajevu, 19. siječnja 1991. Papa Ivan Pavao II. 30. listopada 1994. imenovao ga je kardinalom, a u Kardinalski zbor primljen je na konzistoriju 26. studenog iste godine.

Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda i za zaustavljanje rata na ovim prostorima kardinal Puljić primio je više priznanja, među kojima svakako treba spomenuti počasni doktorat iz humanističkih znanosti što mu ga je 1995. godine dodijelilo državno sveučilište Grand Valley u Grand Rapidsu u američkoj državi Michigan, kao i počasni doktorat dodijeljen 15. ožujka 2001. u gradu Arequipi (Peru) na katoličkom sveučilištu Santa Maria. (bkbih.ba). Ima li nešto što biste rekli a da nije rečeno u ovome biografskome osvrtu o Vama?

Vinko kardinal Puljić: Zahvalan sam Bogu da sam ostao pri svojoj pameti nakon svih preživljenih i proživljenih strahota rata. Zahvalan sam Bogu da sam ostao čitav nakon tolikih granata. Zahvalan sam Bogu da sam u tim teškim danim sumraka mogao unositi svjetlo nade u duše ne samo katolika nego tolikih ljudi. Ovo što ste nabrojali, ne znam hoće li mi se upisati za nebo, ali znam da će mnogi kojima sam donio utjehu vjere biti silna potpora na putu u vječnost. Velika mi je radost susresti ljude koji stanu i kažu: hvala ti ja sam vašim zauzimanjem spasio glavu ili spasio život ili spasio život moje djece. To mi je silna utjeha i nagrada. I danas neumorno hodim po župama i utvrđujem u vjeri i svećenike i vjernike. Zahvalan sam Bogu da unatoč “nakupljenih godina” ima još snage boriti se za čovjeka u ovom sumornom političkom ozračju, bilo lokalnom ili međunarodnom.

 

N. Š. T: Srpnja mjeseca 1997. godine jedan ste od osnivača Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine; Je to vijeće opravdalo svoje osnivanje i koliko doprinosi suživotu i razumijevanju među narodima BiH.

Vinko kardinal Puljić: To je bio vrlo hrabar čin, dok je još javnost bila uzavrela od posljedica rata, mi smo krenuli putem dijaloga uspostavljajući Međureligijsko vijeće. Nismo znali što sve moramo poduzeti na početku, ali nam je bilo jasno da dijalog nema alternative. Razvijali smo našu djelatnost i stvarali razne programe. Ne možemo umjesto države rješavati stvari, ali možemo krenuti putem upoznavanja, razgovora i izgrađivanja duha poštivanja i suradnje. Tako smo počeli od tiskanja „glosara“ rječnika za novinare da razumiju religijske pojmove, jer su medijski djelatnici mahom bili ateisti te nisu poznavali religijski rječnik. Tada smo radili na izradi zakona o vjerskim pravima i slobodama, koji je usvojen, ali nije proveden, jer u ovoj državi sve ide usporeno. Previše je kuharica, a narodna veli „gdje je puno kuharica, preslan ručak“. Tada smo startali s konfesionalnim vjeronaukom u škole i još mnogo drugih programa. Vijeće je moglo i više, ali nismo uvijek imali podršku, jer je koji put politici smetalo da mi surađujemo.

 

N. Š. T: U kolovozu 2002. u talijanskoj Aquili dobili ste međunarodnu nagradu ”Perdonanza” za izgradnju mira na Balkanu. Koliko je izgrađen mir u BiH, kada vidimo sustavno iseljavanje Hrvata iz BiH (Hrvata u Sarajevu još malo pa nestalo) preglasavanje Hrvata u parlamentu pri svim važnijim odlukama, izborni inžinjering brojnijeg naroda, doživljavanje Federacije kao još jedne nepravde nanesene Hrvatima BiH, stalno pitanje trećega identiteta – HercegBosne? 2002. godine uspijevate oživjeti Katolički tjednik. Pitanje hrvatskoga jezika pitanje je koje se stalno postavlja i na TVBiH u medijima, u javnom životu. Bošnjačka strana sve čini da to ospori. Popravlja se povijest. Niječe jezik. Pokušava neprestano nametnuti većinski bošnjački program naobrazbe.

 Vinko kardinal Puljić: Što se tiče iseljavanja to nije problem samo nas Hrvata u BiH to je problem i drugih zemalja pa i Vas u Hrvatskoj. Također je to problem i drugih naroda u BiH. Samo je uočljivije kod nas Hrvata jer od onoga što nas ima, kada odu obitelji, odmah je uočljivije. Taj problem iseljavanja je vrlo umješno nametnut. Zemljama u kojima je natalitet opao, treba radna snaga i ne žale novca da dobiju gotove školovane ljude za koje nisu ulagali, zato ne žale i više platiti. Također, to je taktika da ono što se krvlju obranilo sada se badava napušta, kako bi se ta složena BiH lakše riješila. Nadalje u politici nije narod važan nego stranka i interes, pa i ne rade na strategiji opstanka. Što se tiče hrvatskog jezika, iako nemamo medija, zahvaljujući našim političarima, nismo u strahu da ćemo izgubiti jezik. Prije će ga izgubiti svi oni koji odu jer se druga generacija integrira te ne znaju više hrvatski jezik. Nije točno da nas u Sarajevu nema. To je vrlo zlobna politika u javnost plasirala, nas još ima i te kako smo uočljivi svojim postojanjem, ali nemamo podršku naših političara. To što se događaju preglašavanja većine nad manjinskim to je kriva Amerika koja je nametnula takav mirovni sporazum. Nije nikad proveden, a što se provodilo išlo je na štetu Hrvata.

 

N. Š. T: Dugo godina predsjednik ste Međureligijskog vijeća (MRV). Ni jedna od tih strana nije ustala u obranu prava Hrvata na njihov materinski jezik.

Vinko kardinal Puljić: Međureligijsko vijeće nije nad-tijelo crkvama i vjerskim zajednicama niti državnim strukturama da rješava državna pitanja, nego je to tijelo dijaloga među vjerama. U MRV-u se predsjednik mijenja svake godine. Sada u travnju sam ponovo preuzeo predsjedati tom vijeću. Pravilo je da se predsjednik svake godine mijenja. U nas je pravilo da svaka strana piše svojim pismom i svojim jezikom i to uvažavamo. Na našim sjednicama ne rješavamo politička pitanja, ali ukazujemo koji put državnicima kada su u pitanju kršenje ljudskih prava i građanskih sloboda. Posebno smo pokrenuli monitoring napada na vjerske objekte. Tu pravimo pritisak na službe sigurnosti da istinski moraju istraživati te napade i procesuirati.

 

N. Š. T: 2011. godine dobili ste povelju udruge „Mare nostrumcroaticum“ za poseban doprinos u očuvanju hrvatskih duhovnih i kulturnih vrijednosti.Dojma sam kako je tu Katolička crkva više učinila nego sve hrvatske stranke zajedno. U jednoj svojoj pjesmi napisao sam promišljajući položaj Hrvata u BiH: Crkva nas je održala njojzi hvala! – i danas iza toga stojim.

Vinko kardinal Puljić: Već sam u više navrata javno potvrdio: Moji svećenici nisu sveci, ali su istinski hrabri pastiri. Da njih nije bilo i da se nisu vratili na zgarišta pitanje je koliko bi nas Hrvata – katolika ostalo i opstalo. Ne mogu to sebi pripisati nego svim pastirima na terenu, koji su lavovski se borili za život i opstanak i povratak na svoja ognjišta. Tužno je vidjeti da te stare ljude napuštaju vlastita djeca i zaboravljaju ih a jedini koji ih obilaze i brinu se za te stare su hrabri svećenici i redovnice.

 

N. Š. T: 10. svibnja 2012. godine, povodom obilježavanja Dana Europe, u Sarajevu dobiliste priznanje Europskog pokreta u Bosni i Hercegovini za razvoj tolerancije i kulture međureligijskog dijaloga. Koliko Europa stanuje u Sarajevu, i koliko su druga dva naroda za Europu? Dojam je da Europi iskreno teži jedino hrvatski narod u BiH!?

Vinko kardinal Puljić: Možda je ta tvrdnja donekle točna, jer Hrvati su zapadna kultura i normalno da se osjećaju europskim narodom. No, i druga dva naroda tvrde da su za europsku integraciju. Kod politike je jedan stav: nema moj grijeh, uvijek je drugi kriv. Zajedno s Amerikom su skrojili ovakvu nakaradnu državu i sada stalno viču kako to ne funkcionira, a neće da priznaju da su bili dužni provesti a nisu ga proveli, a onda mijenjati Daytonski sporazum. Nažalost kada su ga tako mijenjali bilo je to na štetu slabijih, te je tako još nakaradnija država postala. „Isisavaju“ radnu snagu, ne investiraju u ovu zemlju, a onda svi galame kako ne funkcionira. Slali su nam ljude, koji su tolike krive poteze povlačili, ali se nije smjelo reći da je krivo, jer iza njih stoji moć svijeta.

 

N. Š. T: Uz sve ratne poteškoće i obveze, kao vrhbosanski nadbiskup i kardinal Rimske crkve, napisaliste osam knjiga: O stradanjima s nadom I; O stradanjima s nadom II. dio;Križni put; Moje prve konklave; Ne trnite svjetla (izbor iz propovijedi); Pisma Mariji; Pisma Pavlu i Cristiani a Sarajevo. Vrijedno divljenja i za nekoga tko se samo pisanjem bavi. Izlazi li uskoro nova knjiga?

Vinko kardinal Puljić: Upravo je izašla knjiga propovijedi, izbor iz zadnjih deset godina propovijedi. Uz te nabrojane knjige ima ih još koje su izašle, ali ja se ne mislim baviti pisanjem, nego pastirskim radom. To se usput dogodi i koja knjiga u službi pastorala. Sav moj rad ide u program naviještanja i hrabrenja vjernika. Važnije mi je čitati nego pisati. Potrebno mi je svaki dan osvježavati duh i pamet, da imam iz čega govoriti i naviještati.

 

N. Š. T: Pamti se Vaša izjava: „Crkva će živjeti i djelovati bez obzira na to kako se država zvala. U ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, nikli smo i obikli i tu želimo živjeti. Tog prava neću se odreći. I Sveti Otac podržava naše pravo da svi mi, koji smo ovdje nikli i obikli, možemo tu i jednakopravno živjeti.“ Jesmo li tome bliže nego ikada?

Vinko kardinal Puljić: Nisam izmislio „toplu vodu“ kada sam to izjavio. Naši ljudi su živjeli i preživjeli teška osmanlijska vremena kroz četiri stoljeća, kada su bile porušene sve ijedna crkva i skoro svi samostani. Preživjeli smo obje Jugoslavije, koje su i te kako imale negativni stav prema katolicima, posebno prema njihovim pastirima. Preživjeli smo i I. i II. Svjetski rat, komunističko vrijeme i ovaj Domovinski rat. U svim tim vremenima krv mučenika je natapala ovu grudu i korijenje na kojima smo nikli. Države se mijenjale, narod i Crkva u njemu su hrabro ostali i opstali. I ova država ako se gradi na nepravdi nije duga vijeka. To moraju znati svjetske sile. Unatoč svih tih sumornih zbivanja, naš čovjek još živi u vjeri i iz vjere. Krist je naš oslonac, bez obzira kako nas nazivali i prozivali. Nije lako izgraditi državu u kojoj će biti vladavina prava jednaka za sve. Ako toga nema onda cvjeta kriminal i korupcija.

 

N. Š. T: I dan danas odjekuju Vaše riječi: „U prvom redu treba zaustaviti agresora. Ne smije se ozakoniti pravo jačega, mora se ispraviti nepravda i omogućiti povratak prognanih. Genocid ili etničko čišćenje je zločin, a onaj koji na zločinu gradi budućnost, taj sebi gradi prokletstvo. (1995.)“ Dojam je da se ozakonio zločin – Republika Srpska. Federacija ni u čemu nije usrećila Hrvate, niti su oni u njoj jednakopravni. Sve se čini da im se dokine i to malo prava.

Vinko kardinal Puljić: Iako postoje proklamirana ljudska prava na međunarodnoj razini vidimo da uvijek imaju pravo oni koji su jači i bogatiji. Vidimo da se i zakoni donose kako bi odgovaralo moćnijima. U tom kontekstu treba gledati i ovaj proces ozakonjenja nepravde i ozakonjenja etničkog čišćenja. Isto tako možemo gledati i te presude koje i te kako nose političke boje. Iako smo mali, ali ne smijemo dati „pokopati istinu“, ne smijemo odustati od borbe za jednaka prava. Barem nas povijest neće osuditi jer smo učinili što smo mogli učiniti. Nije to samo kod nas taj problem zločina i nepravde. Vidimo to za kršćane i u Iraku, u Pakistanu i drugim zemljama gdje se moćnici poigravaju s malim čovjekom a onda „zažmire“ na progon kršćana, jer su izazvali tu „revoluciju“.

 

N. Š. T: „Pravedan mir ne temelji se na pravu jačega i ne gradi se snagom oružja na nesreći drugoga. Mora se ostvariti na osnovnim pravima: pravu na život, pravu na dom i pravu na identitet. (travanj 1995.)“ Sporazum koji je donio mir, ništa drugo dobroga, životoopstojnoga nije donio.

Vinko kardinal Puljić: Treba priznati da je taj sporazum zaustavio rat, ali je nažalost ozakonio nepravdu. Velike sile su se htjele riješiti rata i pragmatički su „skrpali“ neki sporazum, jer se ne tiče njihove kože, a jadni ljudi kojima je rat dodijao prihvatili su bilo što samo da stane rat. Nadali su se mirovnom procesu. Moćnici su i dalje perfidno išli da stvar riješe s dva naroda zato im je treći narod smetao. U ime Hrvata se premalo borilo za sve Hrvate na svim prostorima BiH. Kada smo dizali glas za nepravdu tada su naš ušutkavali, da se ne bavimo politikom. Tada sam znao reći: ne tražimo nikakav privilegij, nego samo ono što i drugi narodi imaju.

 

N. Š. T: „Ako se netko iskreno Bogu moli, taj neće raditi protiv drugoga!“ Vaše su riječi aktualnije nego ikada kada se ubija u ime vjere, u ime Boga. Kada imamo takozvanu Islamsku državu. Kada je prisutna prijetnja u BiH ekstremnoga islamizma. PrisutnostVehabija u BiH. Vjerska netolerancija.

Vinko kardinal Puljić: Taj duh ekstremizma nije iznikao iz duha muslimana koji su tu živjeli. To je uvezeno kroz te ekstremne grupe, te su se nametnuli kroz razne načine: kroz rat, kroz sredstva koja su donosili itd. Mehanizam ratne mržnje je pogodovao i još pogoduje širenju ekstremizma i netolerancije. Ovdje je vrlo opasno zloupotreba vjerskih osjećaja za političke ciljeve. Sav rat na istoku je izmanipulirana vjera i to je strašan zločin protiv vjere. U ime Boga se zlo ne može činiti jer je to strašna uvreda Boga.

 

N. Š. T: „Kada sam s jednim uglednikom iz Hrvatske razgovarao o našem opstanku na području BiH, on mi je redao da „nema smisla da vi katolici tamo budete jer vas je samo 18 posto“. Ja sam mu tada rekao: Pa nas je katolika na kugli zemaljskoj samo 18 posto i kamo ćemo se iselitis kugle zemaljske? Ako ljudi iz politike misle da nas Hrvate treba iseliti iz Bosne na račun manjeg dijela Hrvata u BiH, onda se pitam: zašto tako olako puštaju našu mladost da odlazi u Ameriku i Kanadu?… Ako nas na ovim prostorima nestane, kakva će to biti BiH? … Ako se ugase katolička ognjišta na ovim prostorima, ugasit će se vrelo duhovnih zvanja, od čega Crkva u Hrvata pa i šire duhovno živi! Ne živim od straha,nego od nade. Moje je nastojati ne propustiti svoje činiti, a svatko će za svoj grijeh odgovarati. (1999.)“ Ovaj Vaš osvrt mene osobno najviše se dojmio. Kada pogledam godinu kada je izrečeno ne mogu se oteti dojmu da jednako tako kako tada stoji i danas. Jel’ se išta u BiH promijenilo od tada do sada?

Vinko kardinal Puljić: Nažalost, ove riječi i danas i te kako vrijede. Mnogi unutar hrvatske politike, a pogotovo hrvatske javnosti ne shvaćaju značenje našeg opstanka na ovim prostorima. Vidimo da se duh protiv kršćanstva širi i na druga područja. Čovjek je kod kuće jedino tamo gdje je nikao i obikao, a ako nasilno ode uvijek nosi žalac. Nezaboravna je poruka sluge Božjeg kardinala Kuharića kad je rekao: bez tuge i boli ne napušta se svoj rodni kraj. Svi oni koji su otišli u „bijeli svijet“ možda materijalno bolje žive, ali gube svoj identitet i vjerski i nacionalni. Što godine više odmiču nostalgija raste, makar ne imali hrabrosti priznati. Zrači ta bol iz njihovih očiju.

 

N. Š. T: „Praštanje je temelj života. Znam da krivci moraju odgovarati pred pravednim ljudskim sudom, ali znam i to da se osvetom ne gradi sretna budućnost…. Samo veliki ljudi i velike duše mogu praštati i to ne iz ljudske sposobnosti, nego iz veličine vjere i poštovanja Boga. (1995.)“ – Oče Vinko kardinale Puljiću, mi smo oprostili kako bi se umirili u sebi, ali boli da krivci za mnoge zločine još uvijek nisu procesuirani, a tragom one: Kad’ će ne zna se i hoće li uopće?

 Vinko kardinal Puljić: Narod obično kaže da „prave pravde na zemlji nema“. Svaka ljudska pravda je relativna. Mora postojati djelovanje zakona da se stvori sigurnost života među ljudima. Ali vidjeli smo kako je ta ljudska pravda pristrana. Zato moramo podržavati djelovanje zakona i odgovornosti pred zakonom, ali moramo jasno reći: Božjem sudu neće nitko umaći. Mi vjernici molimo „za neprijatelje svoje“ kako nas Isus uči. Jasno nam je da bez istine nema pomirenja, niti vraćanja povjerenja. Iako sud osudi, a nema kajanja, onda kazna nije učinkovita. Jadno je to javno mnijenje, koje će zločince veličati, bez obzira na sudske procese.

 

N. Š. T: Ništa se kao ova izjava ne uklapa u Vaš dolazak u Arbanase: „Baština je nešto sveto. Tko ne zna svoje korijene čuvati i voljeti i za to se žrtvovati, nema pravo na budućnost. Ono što se voli, za to se žrtvuje ili umire, a ono za što se umire, to ne odumire.“ Što znate o hrvatskim Arbanasima?

 Vinko kardinal Puljić: Boraveći devet godina u Zadru kao duhovnik sjemeništaraca, često sam navraćao u tu župu iz raznih prigoda. Poznato mi je njihov dolazak u Zadar pod vodstvom nadbiskupa Zmajevića, koji je imao vizije u crkvi za Crkvu. Ono što je zanimljivo da su žitelji do danas sačuvali uspomene na svoje korijenje i baštinu koju su donijeli ugrađujući sebe u novu sredinu.

 

N. Š. T: Često s pravom ponavljate: „Mi ovdje, u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini, ne ostajemo da preživimo, nego da se ostvarimo na svojoj grudi. Dok izborimo svoja prava i slobode, trebat će nam još mnogo nastojanja, ali dotle i hrabrosti podnijeti mnoge nepravde. Oni koji bi htjeli da odemo – uspjeli bi u svojoj želji ako bi nam dodijalo uporno se boriti za jednaka prava.“ Koliko Republika Hrvatska kroz svoje institucije pomaže u toj borbi?

 Vinko kardinal Puljić: Nažalost, kada nam je bilo najpotrebnije, Hrvatska se borila za ulazak u Europu, te su je pritiskali sa svih strana, te je ona bila politički suzdržana. Nakon toga se osjeća da pokazuje veći i učinkovitiji politički stav u obranu našeg opstanka i izgradnje jednakih prava. Važno bi bilo medijski pozitivni pristup koji bi nam ulijevao hrabrost i nadu. Crkva u Hrvatskoj organizira tjedan solidarnosti, ali i osim toga bilo je pojedinih akcija potpore i podrške. Hvale je vrijedno kada pojedini politički lideri dolazeći u BiH pokažu blizinu i zauzetost za nas. Ali isto to vrijedi i za sve ljude iz Hrvatske da se ne boje doći i pokazati solidarnost. Reklo bi se “da se ne stide svoga naroda na ovim prostorima“.

 

N. Š. T: Završimo ovaj intervju citatom jedne Vaše izjave… „Prvo moram reći da nema idealnog društva, nego svi težimo prema boljem. To bolje ne bismo smjeli tražiti i graditina račun drugoga pokraj nas. Ovdje nije cilj samo za Hrvate graditi ovo društvo nego jednako za sva tri naroda. Ne osjećam se ni mjerodavan niti pozvan davati strateška rješenja, ali rado sudjelujem u razmišljanjima, jer volim ovu zemlju i veselim se njezinu napretku u izgradnji mira i prosperiteta. Trebalo bi se osjećati kod kuće na cijelom području BiH, a ne samo tamo gdje imaju oni koji imaju većinsku vlast. To nije jednakopravnost. Teško je graditi bolju budućnost dokle god je pravo jačega na tapetu ili podupirano velikim silama. Toliko se razbacujemo ljudskim pravima, a u biti ta prava teško zaživljavaju.(2005.)“ Koliko se Vama čini da su druga dva naroda spremna dati drugima ono što traže za sebe? Kako gledate na Hrvatsku u svjetlu svega do sada rečenoga?

Vinko kardinal Puljić: Zaista tako mislim da ne može se graditi mir i napredak samo za jedan narod, pogotovo ne na račun drugog naroda. Međutim u politici prevladava interes i borba za položaje, te narod nije važan. Tako možemo reći i za druga dva naroda – partnere u vlasti. Vrlo često u javnosti koriste nacionalne interese a iza njih se kriju drugi interesi. Trebalo bi vladati ona evanđeoska: što želiš da ti drugi čini, čini i ti drugima. Za nas je važna stabilna i prosperitetna Hrvatska, na koju se možemo osloniti kao podršku, pogotovo sada kada je u EU.

N. Š. T: Oče Vinko kardinale Puljiću, hvala Vam za ovaj intervju i dobro nam došli u Arbanase.

Hvala lijepo na pozivu i rado se odazivam da zajedno s vama slavimo našu Nebesku Majku. Do tada svima pozdrav i blagoslov!

 

Nikola Šimić Tonin

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *