Nikola Šimić Tonin: Srebrenički kodirani kadrovi smrti

Pjesma nije loša. Iskidana na kratke i preskromne stihove i ne stigne zaći u neku bljutavu frazu – a i kad kaže nešto općepoznato s tim se moramo složiti – jer je kazano tako obično – a ova dva kratka sinovsko-majčinska razgovora niti su se na koga namjerili niti polaze od kakva stava -a pjesma završava suštom istinom izgovorenom iz usta ubijenog koji to još i ne zna – to da je ubijen – mučki i neljudski – nego kao i svi mi još uvijek od toga što se dogodilo doći sebi – NE MOŽEMO JOŠ!

Hvala Nikola na ovoj poemi što je prekratka, preizlomljena… i takva i treba biti, još to nije pripovijest, još to nije usustavljeno stihovlje – to su odlomci – onoga što je od nas ostalo – pokušaj progovora… još se nije propjevalo, još se nije proplakalo – suhe oči, suha usta… – zar je čudo?

Količina užasa može biti tolika da čovjek oduzme – od boli. kojim završava.

P. S.

Poema ima svoju logiku kretanja, svoj malorijek koji postaje pravorijek – svoja potraga za pravom riječju – ona možda još nije uzrečena , ali bit će ako Bog da! Živjeli!

Htjedoh rijet da je poema veoma dobra – na trenutke odlična!

Božica Zoko

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *