Tri pjesme

Hasan Hasić

Rastao sam …

Il’ to bi navika,
il’ moranje
radinog seljaka,
što ponosno isticaše
sedamdesete svoje
tada,
nevažno mi
sada.

Rastao sam u šumi,
uz bukvu i draču,
makljen i hrast,
lipu, cer i
grab,
i sjećam se kad smo
ih nemilice
obarali,
sve njih, i
pokoju
suhu trešnju.

Rastao sam na njivama,
Selišću, Tuku,
Luci,
I onim ukesimljenim,
uz prve trave,
ali i uz otave,
bile izdašne il’ ne.

Rastao sam u štali.
pokraj Rume
Šibulje, Jablanke,
Šare, i njihovih
teladi, i
niti jedno mi
ne ukrade
djetinjstvo.

Rastao sam na
Doruši stasitoj,
dičeći se
njenom nevinošću,
snagom i ljepotom,
hitrošću i mirnoćom,
njenom grivom…
Bijaše mi žao,
nikada se ždrijebila
nije,
ne bi li, kako vele,
sačuvala vrline.
Il’ to bi navika,
il’ moranje
radinog seljaka,
što ponosno isticaše
sedamdesete svoje
tada,
nevažno mi
sada…
Štagod bilo,
Bog mi dade
da maštam
Između otkosa,
obaranja i vlaka,
blatnog puta
i asfalta,
teladi što ližu
mekinje sa krava
i par kukuruza za
Dorušu staru…

hasan kuca

Potkrešite jele

Sinovi moji potkrešite jele
pod prozorom mojim,
nek’ se svjetlost Istoka
sjati u ovaj kućerak
mrtvi.
Pogled u neokrečen plafon
usljed samoće i nemoći
moje,
iz mene sjećanja tegli,
mrtvilu u inat.
Tišina i moja gluhoća,
mrak i moja sljepoća,
k’o smrt,
dok sat ne otkuca tri,
poslijepodnevne vijesti,
iz zemlje, iz regije
iz svijeta,
i vrijeme,
sport ne pratim…
Vatru naložiti, cigaretu
pripaliti,
tepih prožeći,
predvečer Aganu
navratiti,
a onda
noć,
skromna večera,
dva dnevnika
i počinak
besanoga…
Sinovi moji potkrešite jele
pod prozorom mojim,
nek’ se svjetlost Istoka
sjati u ovaj kućerak
mrtvi.

Na razmeđu

Kao da otet ću sebe u vihoru misli,
i pobjeći u daleke šikare nade,
ako ne stradam na putu pameti,
i pustim krvavu suzu radosnicu
misleć’ da znadoh išta o dahu posljednjem.
Pustite me, i slušajte me bliski moji,
dok dahće laž iz mene bljuvajući
krupne komade istine i ljubavi,
jer podnijeti nije mogla stegnuto srce,
što se vrpolji na razmeđu ljubavi i nebrige.
Što to ne splahne ili plane silovito,
dok me i žeđ i bolest strovaljuju,
i što to ne vrisne, pa da odahnem u vremenu,
da se ne predam dželatu samoće i nemira!?
Ludost kao da ralje svoje otvara,
a osjećam, ipak, razboritost u monologu,
što ispisan, i ispričan nije još,
ustima mojim što se krive od prazne besjede.
I bol me razveseli katkad što zapljuskuje oči,
i kao da radujem se stisku njegovom,
što koči nezaustavljive minute života,
i prhne hitrošću preplašenog goluba.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *